Dečija predstava „Ljutiti čovek” –deo akcije sprečavanja nasilja
- M. Nikolić
- Apr 24, 2015
- 6 min read

Nasilje kao ljudski fenomen, bez obzira na nivo civilizacijskog napretka, jeste nešto što postoji kao jedan permanentan problem svake društvene zajednice u svim njenim strukturama. O nasilju u porodici, nasilju među vršnjacima u školama govori se otvorenije zadnjih decenija i u našem društvu s tim da je i veliki broj organizacija, institucija ili udruženja pokrenuo niz koordiniranih aktivnosti u cilju preventivnog delovanja da do takvih oblika nasilja ne dođe. Vođeni tom idejom Savet roditelja Opštine Požega zajedno s Udruženjem „Požega” iz Požege u saradnji sa Osnovnom školom „Sava Kerković” iz Ljiga 31. marta u KC Požega je organizovao izvođenje predstave „Ljutiti čovek” koja se bavi temom nasilja u porodici s tribinom na istu temu nakon završetka predstave.
—Ova predstva je centralni deo aktivnosti koju sprovode Savet roditelja Opštine Požega i Udruženje „Požega” a celokupna aktivnost na sprečavanju nasilja u porodici i u školama sprovodi se kontinuirano tokom cele godine. Naš cilj jeste da, iako je po zakonu obavezno da u svakoj školi postoji tim za sprečavanje nasilja među vršnjacima i nasilja uopšte, roditelji budu uključeni u rad takvih timova zajedno s nastavnicima, ali i da rad tih timova bude vidljiviji. Naše nastojanje jeste da u svakoj školi u Požegi koju smo obišli i ustanovili da postoje takvi timovi u njih bude uključen bar po jedan roditelj. Time bismo animirali i roditelje kao aktivne činioce borbe protiv nasilja kako u porodici tako i u školama. Takođe, nastojimo i da budu oformljeni timovi dece za borbu protiv nasilja u svakoj od škola, jer ipak deca između sebe najbolje znaju koji ih problemi muče i da inicijativa za prepoznavanje i sprečavanje nasilja krene baš od njih. U tom smislu dobili smo i podršku od Agencije za dečija prava iz Užica koji bi nam, u skladu s dogovorom, omogućili da takve timove dece edukujemo za reakciju i ponašanje za slučaj da dođe do nasilja kao i za preventivno delovanje da do njega ne dođe— izjavila je Verica Radovanović, predsednik Saveta roditelja Opštine Požega i dodala:

—Ova pozorišna predstava koju su napravili učenici iz Ljuga jeste nešto što bi trebalo da nas sve opomene i skrene pažnju na to kako deca iz njihovog ugla vide nasilje u porodici. Predstava je u stvari namenjena odraslima i pravljena je iz ugla dečijeg viđenja tog velikog problema u našem društvu. To je jedna potresna priča i moja ideja s prikazivanjem ove predstave ovde u Požegi ne završava se samo s tim. S obzirom da dugo godina radim na sprečavanju ovog problema, a takođe sam i roditelj, predstava me je duboko dirnula ali i podstakla na razmišljanje o ljudima koji bi trebalo da je vide i na koje je najviše usmerena, pri tome mislim na ljude koji su skloni i koji čine nasilje ne razmišljajući o njegovim posledicama.
Predstava „Ljutiti čovek” nastala je u Osnovnoj školi „Sava Kerković” u Dramskoj radionici kojom rukovodi nastavnik srpskog jezika i književnosti Marijana Negovanović Obradović a po knjizi norveških autora Gro Dale–a i Svejna Nihusa i realizovana je prošle godine povodom Međunarodnog dana porodice 15. maja. uz podršku Norveške ambasade i pod pokroviteljstvom UNICEFA. Predstava govori o dečaku Boju koji živi u sasvim prosečnoj porodici ali s tim da njegov otac koga dečak beskrajno voli s vremenom na vreme postaje rob Ljutitog čoveka (asocijacija na nekontrolisani bes koji izaziva nasilje), njegovoj stalnoj strepnji od pojave Ljutitog čoveka koji, kako mu se čini, živi tu, u podrumu kuće i nikad se ne zna kad će zarobiti tatu, o majci koja sve to gleda i ne može da preduzme ništa, o vršnjacima koji imaju drugačiji –lepši i bolji život i njegovoj želji da ima isti. Nakon predstave učenici iz Ljiga , mali ali ozbiljni glumci, podelili su odrasloj publici po primerak knjige „Ljutiti čovek” s željom da je čitaju i podele drugima na čitanje.
Marijana Negovanović Obradović, nastavnica koja je odgovorna na nastanak i izvođenje ove predstave koju je publika u KC nagradila dugim i emotivim aplauzom, ovom prilikom je izjavila:
—Nikada posle izvođenja predstave ne pitamo ljude da li im se predstava dopala jer nam nije namera da se dopadnemo nego da ljude podstaknemo na razmišljanje, preispitivanje i eventualno– podsticaj da se nešto u našem ponašanju promeni. Međutim, uvek gledamo da, ukoliko je moguće, nakon izvođenja organizujumo tribine na kojima učestvuju i stručni ljudi: psiholog, pedagog i slično i da porazgovaramo o problemu o kome predstava govori. Jednostavno se ukazala potreba za tim, pošto, naročito ako većinu publike sačinjavaju deca, da ih ne ostavimo same s nerazjašnjenim ili otvorenim emocijama koje bi predstava mogla da probudi i koje bi, eventualno, mogle da ih odvedu na neki od nepoželjnih oblika ponašanja ili emotivnih stanja.

Kako je Marijana Negovanović Obradović i mentor u programu „Škole bez nasilja” još od 2008. godine a u školi u kojoj radi kao nastavnik i u kojoj je svojevremeno bila i direktor taj program postoji od 2006. g. o svom iskustvu u radu na sprečavanju nasilja je rekla:
—Za sve ove godine bavljenja ovim problemom mogu samo da zaključim da smo postigli značajne rezultate. Nekad oni nisu toliko vidljivi, budući da živimo u tradicionalnoj i patrijarhalnoj zajednici i potrebno je stvarno mnogo godina, da ne kažem i desetine godina, da se nešto bitno promeni, nekad nam se čini da ni naši milimetarski pomaci ne vrede ništa ali ono što je bitno jeste da se o problemu priča. Kad pričate o problemu, i kad se to kontinuirano radi, ljudi postaju svesni da taj problem postoji a sama svest o tome šta se dešava jeste bitan pomak. Ono što mogu da kažem jeste da je znatno podignut nivo ostetljivosti na nasilje. Naša ideja, koja jeste ideal za sada, jeste da tolerancija na nasilje bude jednaka nuli. Prag osetljivosti se jeste podigao ali ono što treba da radimo jeste da češće reagujemo, da uspostavimo određene procedure, reakcije ..., tako da sada problem nasilja u školi nije nešto čime se bave samo psiholog, pedagog, razredni starešina ili direktor, već svi manje ili više reagujemo na nasilje. Ova priča jeste potekla iz rodno zasnovanog nasilja, nasilja u porodici, jer smo akcentovali saznanje da vršnjačko nasilje uglavnom potiče iz kuće, iz porodice, pošto deca na svojim vršnjacima u školi samo prenose model ponašanja koji stiču u porodici.
Na tribini organizovanoj nakon predstave učestvovali su organizator Verica Radovanović, Marijana Negovanović Obradović, psiholog Gordana Štulović i načelnik Policijske uprave Opštine Požega Jovica Lazarević.
Psiholog Gordana Štulović obratila se rečima:
–Važnost ove predstave je u prevenciji nasilja. Pre svega, ona podiže nivo svesti u prepoznavanju nasilja i učvršćivanju znanja u tome kakve su posledice tog istog nasilja, posebno za decu na kojima svako nasilje ostavlja izuzetno negativne posledice. Bolje za sve nas jeste da o nasilju gledamo saznajemo ovako iz predstave kao da se radi o tuđem iskustvu i da na tome gradimo našu svest, da procenjujemo šta treba da uradimo u pojedinim situacijama koje se tiču nasilja. Na ovakav način podiže se nivo samoreflektivnosti, posmatrajući druge mi u stvari počinjemo da posmatramo sebe i da ocenjujemo naše mesto i ulogu u viđenim situacijama. Ono što je bitno jeste da gradimo i naš stav o tome kako da se postavimo u ovakvim situacijama, da ne budemo samo pasivni posmatrači kad su ovakvi događaji u pitanju.


Osvrćući se na policiju kao organ represije koji deluje u slučaju da se dogode inkriminisane radnje, načelnik Policijske uprave Jovica Lazarević se osvrnuo i na koren problema nasilja u porodici:
—Najveći problem koji se tiče nasilja u porodiciji jeste taj što je u većini slučajeva za većinu nas on nevidljiv iz razloga što ostaje u četiri zida. Jedini svedoci da je nasilje počinjeno najčešće su žrtva i počinilac nasilja. Ono što mi možemo da uradimo jeste da stalno ohrabrujemo one koji su žtrve ili svedoci nasilja, bez obzira na to što su neka stereotipna ponašanja kod nas društveno prihvatljiva u tradiciji našeg naroda da u svakoj porodici postoji dominantna ličnost koja svoju dominaciju zasniva na fizičkoj snazi ili na materijalnoj zavisnosti ostalih članova porodice, da problem iznesu u javnost. Pri tome mislim na obraćanje bilo doktoru ili Socijalnoj ustanovi ili policiji. Svako nasilje moramo učiniti vidljivim, učiniti da ono izađe iz okvira kuće . Savetujem decu da nađu u školi psihologa, pedagoga, razrednog starešinu, druga ili nekog u koga imaju poverenja i otvore srce i dušu i kažu šta se dešava u njihovoj porodici a da nije u redu. Savetujem i ostale članove porodice , najčešće su to majke ili bliži srodnici koji znaju za problem da ne trpe nego da o svom problemu popričaju sa stručnim licima i ako je moguće ,preduprede eventualni kasniji veći problem.

Tehnička škola iz Požege je jedna od škola koja se aktivno bavi problemom prevencije i sprečavanja nasilja među vršnjacima pa je na tu temu pedagog Snežana Stamatović izjavila:
—Bitno je da na ovu temu bude što više sadržaja i to što više raznovrsnijih sadržaja da bi se s problemom nasilja upoznalo što više ljudi različitih interesovanja. Sve dok se o problemu priča to znači da on postoji i davanje na važnosti jeste prvi i značajan korak do njegovog rešavanja. Naša škola se aktivno bavi problemom vršnjačkog nasilja, nasilja odraslih prema deci i nasilja uopšte. U Tehničkoj školi postoji Vršnjački tim, a to su deca koja su se okupila i koja nizom aktivnosti deluju na preventivi problema nasilja. Trenutno rade na ideji realizacije spota s ciljem da svima pošalju poruku: „stop diskriminaciji!”, a naša škola je potpisala sporazum sa svim bitnim institucijama u gradu da bi se i odrasli uključili u rešavanje ovog problema. Nasilje u školi je uvek postojalo, ali se ranije znalo ko od dece je izložen takvom nasilju pa se oko njega okupljala grupa osetljivijih učenika s namerom da pomognu. Sada je stvar malo drugačija jer postoje udruženja ili organizacije koje se ozbiljnije bave rešavanjem a što je još bitnije– prevencijom problema nasilja.
Comments